SPISAK zlodela kvislinških jedinica veoma je dugačak, ali ono što je 28. jula 1944. godine učinila „Skenderbeg“ divizija, po surovosti prevazilazi sve. U malom selu Velika, nedaleko od Čakora, za samo dva sata i 15 minuta pobijeno je, zaklano i spaljeno 428 dece, devojaka, žena, starica i staraca. Razularena rulja u esesovskim uniformama, uz asistenciju balista i vulnetara iz Plava i Gusinja, izvršila je stravični pokolj.

 

 



NARUDŽBENICA Knjiga „21. SS divizija Skenderbeg“ može da se naruči na: Udruženje pisaca POETA, Radnička 5D/1, 11030 Beograd, telefoni: 011/254-5872 i 062/252-598


 

Bilo je sunčano, vedro julsko jutro, kada je u ovo divno planinsko selo iz pravca Murina, dotutnjala motorizovana kolona ostatka 14. puka sedme SS divizije „Princ Eugen“ i 21. brdske SS divizije „Skenderbeg“. Dan ranije su u selo poslali glasnika Sahit Hodžu (obaveštajnog oficira), sina Mustafe Šahmanovića, koji je obavestio Veličane, ako se neko sutradan ne nađe u svom domu, da će mu kuća biti spaljena. A onima koji ostanu garantuje se da im se ništa neće dogoditi, već bi trebalo da spreme hranu za vojsku i da pomognu pri nošenju materijala za opravku porušenih mostova prema Čakoru...

Ipak, znajući ko dolazi, odrasli muškarci i dečaci, sklonili su se u zbegove. Zločince su dočekala deca, starci i ženska čeljad. Selo je opkoljeno sa svih strana i onda se uz zveket oružja, začulo štektanje mašinki, pucnjava iz pištolja i pušaka, zapraštale su i bombe.

Velika je bila u dimu i plamenu. Na sve strane čuo se plač, lelek i kuknjava žena, stravična vriska dece. Pred svakom kućom bilo je po nekoliko esesovaca. Palili su kuće, ambare, štale i seno. Ubijali sve što se kreće. Noževima su komadali ljudska tela. Neke su žive bacali u vatru, a neke žive drali, gravidnim ženama parali su utrobu i izvlačili još nerođenu decu. Devojke su silovali, a dečacima lomili udove.

Šesnaestogodišnju Savetu Mijović su pokušali da siluju. A ona se uhvatila za mladi hrast, vičući: „Ubijte, ali mi ne dirajte djevojačku čast! To što mislite, možete učiniti samo na meni mrtvoj“! Tukli su je, kundačili, čupali kose, lomili ruke. Ali kao da je imala sto života, ona se nije dala odvojiti od hrasta, uz koji je izdahnula...

U kući Tomice Gojkovića bilo je šćućureno petnaestoro dece, pet žena i jedan starac. Nadali su se da će ih zla sudbina mimoići. Ali zveri u ljudskom obliku izbaciše ih iz kuće, svrstaše po visini i mašinkama raspališe po njima. Na plotovima je ostalo da visi nekoliko njih. Pokušali su da beže i tu su ih stigli dželati...

Ipak, preživelo je njih troje. Jedno dete je majka pokrila svojim mrtvim telom. Drugo se spaslo ispod leša svoje bake. Treće nekim čudom, upade u pustu i razvaljenu kolibicu i tu ostade...

Na papratištu u kući Živaljevića završilo je slično jedanaestoro dece i sedam žena i devojaka...

Milevu i Novku Stešević bacili su žive u zapaljenu kuću. I Milivoja Steševića takođe. I Anđu Gojković i mnogo drugih Anđa i Mileva iz popaljenog sela. Dete Dušana Simovića, od devet meseci, nožem su ubili i obesili o šljivovu granu ispred kuće. Dvogodišnju Kosu su uvis bacali i na noževe dočekivali, pa je onda u vatru bacili...

 



MALI TOMA NA MUKAMA

SVAKO mesto i svaki kamen u Velici, svaka gruda zemlje i mnoge izgorele kuće svedoče o žrtvama. Mesto zvano Vukadinov potok imalo je lepi šljivik, u kom se igrao osmogodišnji Tomislav Vučetić. Kada je ugledao vojnike, iz dečje radoznalosti, potrčao im je u susret. Zveri su malog Toma obesili o stablo šljive. Dete je pozvalo u pomoć majku. Ali esesovci su je ubili iz pištolja kad je potrčala da spase sina. Jedan od vojnika je izvadio nož i počeo mu drati kožu sa lica. Drugi ga je dokrajčio, pucajući mu u glavu.



 

U kući Alekse Gojkovića ubili su osam, u kući Puniše Vučetića dvadeset osoba. Dvoje dece su bacili u vatru. Spalili su i ženu, dve kćeri i sina Vučetića. Njegovom bratu - ženu i tri kćerke. Savu Tomovića - ženu, sina i dve kćeri. Đolu Radenoviću - ženu, snahu i dvoje dece. Milovanu Vučetiću - ženu i dva sina. Starijem Tomu, odraše kožu sa lica, a desnu ruku izlomiše i tako ga ostaviše da umre u najvećim mukama.

Miličku Knježeviću ubili su sedam članova porodice. Ženu pred porođajem rasporili su noževima...

Živi su goreli i u kući Mirka Paunovića. Njih šesnaestoro je izgorelo.

Kada su došla tri vojnika pred kuću Dušana Simovića, po starom običaju dočekali su ih sa hlebom i solju na poslužavniku, koji je iznela stara Jela. Taj običaj je uvek poštovan. Baš u tom času je istrčala Jelina snaha Milica, noseći u naručju dvogodišnjeg sina Milorada. Za koji dan je trebalo na svet da donese novorođenče. Vojnici su je dočekali kundacima, oteli joj maleckog sina iz ruku, a jedan je oborenu Milicu nožem proburazio i iz utrobe izvadio muško dete. Prvim plačem usta mu se napuniše krvlju, kojom se ugušilo.

Stravični prizor posmatrala je Miličina svekrva i njeno četvoro dece. Malog Matu vojnici hvataju i odsecaju mu noge do kolena, rasecaju tetive da bi ga lakše okačili o stablo šljive glavom naopako. Držali su ga tako dok nisu sve ostale poubijali, a na kraju su i njega dokrajčili.

Jedna od mnogih grupa skenderbegovaca prilazila je kući Radovana Živaljevića, sa bajonetima na puškama. Jedan od njih je viknuo: „Amo, amo! Evo komunističkih kuća“! Iz kuće su isterali 16 čeljadi. Naredili su im da se skinu nagi. Kundačili su starije žene, koje su se opirale. Među njima je bila i devojka Poljka. Jedan od vojnika joj reče da je njena zlatna ogrlica - njegova. Poljka kida lančić i baca ga iskidanog u travu i hrabro balistu pljunu u lice! Ščepala su je trojica kao divlje zveri i počeli je zlostavljati, vukući je u kuću. Hrabra devojka je uspela da skoči kroz prozor, bežeći prema njivama. Nije uspela. Pokosila su je puščana tanad.

(Nastaviće se)